Osnovna škola Supetar

ČINKANJE

Na tlu se naprave dvije crte razmaknute oko dva metra. Prva crta predstavlja polazište. Svaki igrač dobiva jednak broj "poldeka" (kovanice, gumbi, plodovi kestena ili kamenčići), koji se bacaju prema drugoj crti. Igrač koji baci "poldek" najbliže crti kao nagradu dobiva ostale "poldeke".

PIKULANJE

Negdje ih zovu pikule, negdje klikeri, šćinke, frenje ili špekule. Iskopa se jamica, rupa u zemlji, u koju treba ubaciti pikulu i potom gađati protivničke. Postoji više varijacija igre, nekada je svako mjesto, pa i ulica, imala svoja pravila, turnire i velemajstore.

SVINKANJE

Svinkanje je, zapravo, preteča današnjeg pola. Ekipa ima jedan veći kamen i velike šibe u rukama s kojima jedna ekipa pokušava kamen ubaciti u rupu, dok ih druga u tome pokušava spriječiti.

Igra pale i piriza

Ovo je igra koju su radije igrali dječaci i momci. Najprije je trebalo izabrati pogodan tj. ravan teren, makar 20 metara kvadratnih. Nakon toga bi se našao i izdjeljao, da ne bude„krastav“, duži štap zvani pala, dug oko pola metra te jedan kraći, zvani piriz, od oko 15-20 centimetara. Na određenom mjestu bi se pojavio znak, obilježje(drugi štap, ukopan u jamici u zemlji) do kojega je trebalo dobaciti piriz odbijen palom s razdaljine najmanje 10-11 metara. Onaj tko bi pogodio što bliže meti, a to se mjerilo stopama, koracima ili upravo palom, bio bi pobjednik. Često bi igra i plačno završavala, jer bi piriz pogodio nekoga u glavu.

Šibice

Prazna kutija šibica bi se stavila na rub stola i odbijala udarcem palca. Ako bi kutija pala na slikovni dio površine, računalo bi se 10 bodova, ako na bočnu stranu 100, ako bi kutija pala okomito, dobivao bi se najveći broj bodova - 1000.Okrene li se kutija na neslikovni dio, to je 0 bodova.

Klis

To je igra podizanja štapa od zemlje jednim udarcem, s ciljem da klis (mali komad zašiljenog drveta) leti što više u zrak. Igralo bi se tako što bi igrač morao staviti klis preko rupe u koju bi prethodno morao zavući palicu. Zatim bi klis morao baciti, i to samo jednim potezom, što dalje prema ostalim igračima. Ukoliko bi drugi igrač uhvatio klis onda bi bio njegov red da ga baca. Ako klis ne bi bio uhvaćen, onda bi drugi igrač trebao pogoditi palicu koju je igrač koji je bacao klis, stavio preko rupe. Ako pogodi, onda se mijenjaju, a ako ubaci u tu rupu, onda prvi, koji je bacao klis, gubi sve. Ako pak ne pogodi, igrač baca klis u zrak i drugim udarcem ga treba baciti što dalje, a udaljenost od rupe do mjesta gdje je klis pao mjeri se dužinom palice. Koliko dužina, toliko bodova. Ako promaši drugi udarac, igrači se opet mijenjaju.

5 - 10

Ova igra se zove i loptanje o zid s posebno izvođenim figurama lijeve i desne ruke. Za nju je bio dovoljan ravan zid i lopta krpena, gumena ili od dlake. Igrale su je uglavnom djevojčice naglašavajući posebno brojenje na nekom čudnom jeziku: "odan-dodan, dime-disle, ake-tuke, penge-lenge, kara-deset". 5-10 je bio početak. Lopta bi se bacila desnim otvorenim dlanom, a zatim bi se isto ponovilo lijevom rukom. Ravnom plohom prstiju lijeve i desne ruke utkanih jedne u drugu, igralo bi se do broja devet. Osam puta bi se udaralo loptom o zid čvrsto stisnutom lijevom šakom i desnom preko nje, a sedam skupljenim prekriženim prstima u obliku slova W. Broj šest bi bio repriza onog početnog broja 5-10. Petica bi se izvodila jedanput, a vrijedila pet puta bacajući desnom rukom loptu iza leđa i hvatajući se pošto se odbila od zida. Četiri se izvodio udarajući prvim člancima desne šake, a tri uz pljesak desne ruke o lijevu. Glavom bi se brojilo dva, a s lijevom ispruženim prstima desne ruke izvodio broj jedan. Koja bi djevojčica izvela sve ove pokrete ne zastajkujući osim broja pet, bila bi pobjednicom. Ljevakinjama je bilo malo teže snaći se u ovoj igri.