Umorno od čekanja dugog

da sunce zasja kako treba

polako povija se drvo

vuče ga zemlja `mjesto neba.

A raslo je, listalo, cvjetalo

i u krošnji skrivalo je ptice,

sada suho, tek što nije palo

da trunu i lišće i grančice

Krošnjom je nekad štitilo od kiše

i po suncu davalo je hlad,

sada svelo, ni lišća nema više

ne čeka ga ništa nego pad

Na kori ima urezane riječi,

bodežom ranjavaše mu stablo

da ne nada se ničem do sječi,

na kraju samo srušilo se naglo.

Izvor: http://www.poezijaonline.net