Dragi roditelji iz parka:

molim vas ne podižite moje kćeri na vrh penjalice, naročito nakon što sam im ja upravo rekla da im neću pomagati u tome, i ohrabrila ih da pokušaju same.

Ne sjedim ovdje, čitavih pet metara od svoje djece, zato što sam suviše lijena da se podignem. Sjedim ovdje zato što ih nisam dovela u park da bi naučile kako manipulirati drugima i natjerati ih da rade njihov posao. Dovela sam ih ovdje kako bi naučile stvari raditi same.

Nisu ovdje kako bi bile na posljednjoj prečki, već da se nauče penjati. Ako to ne uspiju same, preživjet će razočarenje. Štoviše, imat će cilj i poticaj da taj cilj dostignu.

U međuvremenu, neka koriste stepenice. Želim da im dosade vlastita ograničenja i da ih pokušaju prevazići svojim trudom, bez moje pomoći.

Moj posao nije – a sigurno nije ni vaš – da spriječite moju djecu da osjete frustriranost, strah ili neugodnost. Kad bih to radila, oduzela bih im priliku da nauče da ti osjećaji nisu smak svijeta, već da mogu biti prevaziđena ili iskorištena u njihovu korist.

Ako se zaglave, nije moj posao da ih odmah spašavam. Tako bih im otela priliku da nauče kako da se smire, procijene situaciju i pokušaju se iskobeljati same.

Nije moj posao da ih čuvam od padanja. Na taj način bih im onemogućila da nauče da je padanje moguće ali da je vrijedno rizika, i da mogu poslije ponovo ustati.

Ne želim da moje kćeri nauče da ne mogu prevazići prepreke bez pomoći. Ne želim da nauče kako se velike stvari mogu postići bez napora. Ne želim da nauče da imaju pravo na nagradu i zasluge bez truda.

Jer – a ovo vaš može iznenaditi – ništa od toga nije istina. A ako im i za trenutak dozvolim da pomisle da jest, nisam uspjela kao majka.

Želim da moje kćeri upoznaju ushićenje uslijed prevazilaženja straha, i ostvarenja uspjeha kroz napor.

Želim da vjeruju u vlasite mogućnosti i budu samouvjerene i odlučne u svojim naporima.

Želim da prihvate svoja ograničenja dok ne otkriju da ih mogu prevazići vlastitom snagom.

Želim da budu sposobne donositi vlastite odluke, razvijaju vlasite vještine, preuzimaju vlastite rizike i izlaze na kraj s vlastitim osjećajima.

I želim da se na penjalicu penju bez ičije pomoći, koliko god dobronamjerna ona bila.

Zato što mogu. Znam to. A ako im dam malo prilike, i one će to uskoro znati.

Tako da ću vam biti zahvalna ako se povučete i pustite me da ovdje radim svoj posao, koji se uglavnom sastoji od odoljevanja istim onim nagonima kojima vi udovoljavate, zagrizanja za jezik svaki put kad želim viknuti “PAZITE” i svjesne, teške odluke da se povučem umjesto da pritrčim.

Kako budu rasle, prečke će samo postajati sve više, strašnije i teže za popeti. Ne znam za vas, ali ja bih im radije pomogla da vještine steknu sada, kad greška znači samo čvorugu ili oderano koljeno koje može izliječiti poljubac, kada se i najviše brdo može osvojiti uz bodrenje pjesmicama, i dok im onih pet metara između nas i dalje djeluje kao velika udaljenost.

Piše: Kate B. Baker

Izvor: Almeda Patch