Na jednom tulumu u kući Željkinog prijatelja, Željka uočava ekipu okupljenu oko računala. Čuju se valovi smijeha i uzvici. Stojeći na vrhovima nožnih prstiju pokušava otkriti oko čega je tolika frka. Desetak njenih prijatelja pregledava web stranice časopisa za tinejdžerice. Čitaju članak pod naslovom „Koliko si sexy?“. Časopis poziva čitatelje da objave svoju fotografiju i pozovu tinejdžere cijeloga svijeta da ocijene njihovu fotografiju od 0-10. Djevojka prikazana na ekranu je vrlo privlačna i sakupila je prosječne bodove, većinom 8-mice. Poneki Željkini prijatelji žure se kući po svoje fotografije koje namjeravaju skenirati, a ubrzo i Željka prekapa po fotoalbumima svoje majke kako bi pronašla neku zadovoljavajuću fotografiju za objavu i ocjenjivanje. Željka je možda samo odabrala krivu fotografiju. Njezin prosječan rezultat je dva.

Kroz nekoliko sljedećih mjeseci Željkini roditelji su postali izrazito zabrinuti za nju. Iako se ranije voljela baviti sportom i provodila vrijeme u susjednim štalama s konjima, u posljednje vrijeme je izgubila interes za svoje hobije. Njezine ocjene u školi padaju, a roditelji su zabrinuti da je netko ne maltretira u školi. Izgleda da se najviše druži s djevojkama koje u posljednje vrijeme neprestano upadaju u nevolje. Pribojavaju se da je već više puta stupila u spolne odnose i to s različitim mladićima. 

Je li moguće da ju je loš plasman na stranici časopisa potakao na takvo ponašanje? Vjerojatno ne, ali to je bez sumnje teško iskustvo za nju i još jedno iskustvo u nizu bez kojeg je mogla. Od svoje šeste godine bombardirana je medijskim slikama koje nalažu kako treba izgledati. 

Željka je jedna od 42% tinejdžerica koje su razmišljale o estetskoj operaciji. Prema posljednjim anketama pola od sto ispitanica je poželjelo zatezanje trbuha; Željka je među 15% onih koje smatraju da će operacija nosa promijeniti ne samo njihov izgled već i cijeli život.

U drugoj anketi, 60% djevojaka između 15 i 16 godina nisu zadovoljne svojom težinom.

Ali, takva situacija nije samo s djevojkama, već i mladićima. U istoj anketi, četvrtina mladića je izjavilo da bi željeli biti mršaviji. Broj zabilježenih poremećaja prehrane kod mladića je manja nego kod djevojaka, ali ima tendenciju rasta.

Naravno, nije sve u ljepoti. Za mnoge, adolescencija je vrijeme nesigurnosti i to utječe na gotovo sva područja života mladića: jesam li dobar prijatelj? Jesam li dobar u školi?

Prema osobama s niskim samopouzdanjem se i drugi ljudi loše odnose što uzrokuje još niže samopouzdanje. To se može manifestirati poremećajima u prehrani, adolescentskom trudnoćom ili čak i samoubilačkim mislima. 

Tko je u takvom razdoblju odgovoran omogućiti tinejdžeru zdravu dozu samopouzdanja? Tko im može dati najbolje šanse da na kraju izađu iz tinejdžerskih godina s uravnoteženim samopouzdanjem. Roditelji!

Željkin otac provodi malo vremena kod kuće, ali kada se vrati s posla i ugleda Željku kako sjedi u svojoj sobi i uči, priđe joj, zagrli je i kaže joj koliko je voli. Ako dođe kući kasno, a Željka već spava u svom krevetu, uđe u njezinu sobu i sjedne na rub kreveta. Ako ga Željka pospano pita „Tata, što radiš ovdje?“ on kaže „Promatram te i razmišljam koliko si lijepa.“, onda popravi prekrivač i nastavi sjediti pored Željke dok ona ne utone u san. Željka se tada osjeća najsigurnijom osobom na svijetu, znajući da je tata ovdje i dok ona spava.

Nasuprot tome, mama je osoba čija očekivanja je teško zadovoljiti. Ako Željka nešto loše učini, mama jedva čeka da joj saopći u čemu je pogriješila. Kad nešto dobro učini, jednostavno je podsjeti da bi mogla biti bolja ako se više potrudi, tako da nikad nije zadovoljna. 

Ako dijete živi u takvom okruženju i nema samopouzdanja, postat će osoba kakvom je zamišljaju roditelji.

Otac u Željki vidi samo dobro i to je stalno ističe, dok majka želi da Željka bude bolja nego što jest. Majčina ljubav ju želi promijeniti. 

Izazov otkrivanja kako najbolje pomoći tinejdžerima da postignu svoj potencijal nije lak. Naravno da za njih želimo samo najbolje i da je osjećaj osobnog postignuća važan. Kad dostignemo neko postignuće to pojačava naš osjećaj samoučinkovitosti. Ako ljudi nemaju dovoljno jak osjećaj samoučinkovitosti i najmanji neuspjeh će izazvati da s velikim oprezom i strahom preuzimaju nove izazove. Takvo razmišljanje vodi prema anksioznosti, depresiji i bespomoćnosti, dok ljudi s visokim osjećajem samoučinkovitosti ustraju na zadacima, i spremni su primiti i po nekoliko udaraca na putu rješavanja zadataka.

Problem nastaje kada toliko snažno želimo da naša djeca nešto postignu da upadnemo u zamku i pokazujemo im da se naša ljubav prema njima bazira na tome koliko dobro nešto čine ili koliko su atraktivni. To može imati nekoliko efekata na tinejdžere. Ako odgojimo djecu da vjeruju kako je najvažniji cilj u životu postići akademski status, onda će se oni osjećati dobro ili loše ovisno o tome koliko ispita su položili. Ako svojoj kćerki stalno govorite: „Tko te ne bi volio kad si tako lijepa?“  bit će joj teško ako njezin izgled počne blijediti.

Kad je dijete maleno, kažemo mu „Pogledaj, sam si zavezao vezice na cipelama! Tako si poseban! „  To vjerojatno nije velika stvar, ali ako krenemo tim putem – odajemo dojam da se njihova vrijednost veže uz to koliko dobro obavljaju svoje zadatke – oni će odustajati čim osjete da neće dobro obaviti zadatak.

Zdrava doza samopouzdanja je vrednovanje samog sebe onakvim kakav si, ne što i koliko možeš postići.  Psiholozi to nazivaju intrinzičnim samopouzdanjem – uvjerenje da smo vrijedni bez obzira na ono što smo postigli ili kako nas drugi smatraju.  

Važno je tinejdžeru ugraditi osjećaj osobne vrijednosti koji nije povezan s učinkom, kako ne bi izrasli u odrasle ljude s premalo unutarnjeg mira jer osjećaju stalnu potrebu za dokazivanjem. Naravno, s druge strane, opasno je govoriti tinejdžeru da je savršen u svemu – ako postavite prenisko ljestvicu, neće se dovoljno truditi – jer će izgraditi ego neovisno o njegovom odnosu prema odgovornosti i potrebama drugih. Ako nismo oprezni  roditelji, odgojit ćemo uobraženu djecu koja misle da su u svemu najbolji, a ne mogu se nositi s težinom udaraca koje im priređuje život. 

Tekst je preuzet iz knjige Teenagers! What every parent has to know, Rob Parsons, Hodder, Great Britain 2007.