Osnovna škola Supetar

BITKA ZA VUKOVAR

Bitka za Vukovar je najveća i najkrvavija bitka u Domovinskom ratu. To je bila 87-dnevna opsada hrvatskog grada Vukovara od strane Jugoslavenske narodne armije, uz pomoć srpskih paravojnih snaga od kolovoza do studenog 1991. godine tijekom Domovinskog rata. Bitka je završena porazom lokalnog Zbora narodne garde, velikim razaranjem Vukovara i brojnim ubojstvima i progonom hrvatskog stanovništva. U bitci je poginulo između 2.900 i 3.600 ljudi.

Iako je bitka bila značajan i simbolički gubitak za Hrvatsku, koja nije povratila kontrolu nad gradom do 1998. godine, to je, također, bila pobjeda, koja je koštala JNA i pomogla da Hrvatska dobije međunarodnu potporu za svoju neovisnost. Budući da je široko štovana kao ključni trenutak u tijeku Domovinskog rata, to je pirova pobjeda Jugoslavenske narodne armije nad hrvatskim braniteljima Vukovara.

MOJ POSJET VUKOVARU

Nedavno sam bila na ekskurziji u Slavoniju. No u tim beskrajnim ravnicama, ipak me se jedan grad dojmio najviše, urezao mi se u misli, ostavio svoj ožiljak sjete na mom srcu. Bio je to, naravno, grad Vukovar.

Tog kišnog jutra nogom sam kročila na tlo grada Vukovara, na ceste i putove koji su ne tako davno dotakli potplate nemilosrdnih srpskih vojnika i izranjavana stopala nevinih Vukovaraca. Lica ljudi koje sam susrela u tom junačkom gradu bila su baš onakva kakvim sam ih zamišljala, stekla sam dojam da ljudi još ne mogu zaboraviti sav taj užas, pogotovo oni koji su to gledali svojim suznim očima. Zidovi bolnice u Vukovaru prigušeno su odavali jecaje i krikove duša čija su tijela zauvijek izgubljena ispod zemlje. Sve one lutke od stiropora napravljene da bi približno dočarali sve te rane i bolove, iako su bez ikakva lica, na njihovim se glavama vidi bol i sjeta za svojim gradom i dugo neviđenim osmijehom na ljudskim licima, odnosno Vukovarom kakvoga su običavali vidjeti. Ovčara je ipak nešto neopisivo. Kad u glavi zamislim to ubijanje nevinih ljudi koji su do prije par minuta mislili da će još dugo živjeti, koji nisu znali kad će zadnji put udahnuti zrak, zadnji put pogledati svoju obitelj i zadnji put poljubiti svoju simpatiju, obliju me suze, kao i svakog ponosnog Hrvata. Vječni plamen na memorijalnom groblju gori za nadu svojega grada, da je nikad ne ponestane i da se takav užas više ne ponovi. Svaki onaj bijeli križ čvrsto stoji za svakog hrabrog i neustrašivog Vukovarca, pa i za najmlađu i najstariju žrtvu.

Ono što se dogodilo nikada se neće zaboraviti, a svijeće u svakom gradu Hrvatske se nikada neće prestati paliti. I upravo me to ljuti, da je sve što mogu učiniti za pad grada Vukovara zapaliti svijeću i pomoliti se za nevine i hrabre duše poginule u tom ratu.

Michelle Šerka

Neki od podataka su sa: http://hr.wikipedia.org/wiki/Bitka_za_Vukovar